Autor: spirit

DOŠAŠĆE

Došašće ili advent (lat. adventus = dolazak). Vrijeme priprave na svetkovine Božića i Bogojavljenja i vrijeme očekivanja Kristova dolaska na kraju vremena. Ujedno je početak nove crkvene (liturgijske) godine. Nije toliko obilježeno pokorom koliko više radosnim i povjerljivim čekanjem. Došašće počinje četiri nedjelje prije Božića. Najranije može početi 27. studenog, a najkasnije 3. prosinca. Završava 24. prosinca na Badnjak.

U prvome dijelu došašća (do 16. prosinca), vjernici se pripravljaju za slavni Kristov dolazak, kada će ujedno biti i sudnji dan, dok se u drugom dijelu (od 17. do 24. prosinca) pobliže pripremaju za Kristov rođendan, za dan kada je Sin Božji postao čovjekom.
Prvu nedjelju došašća karakterizira ponovni Kristov dolazak, drugu i treću osoba Ivana Krstitelja; četvrta nam predstavlja Mariju, Djevicu i Majku, koja nam je rodila Krista. Liturgijska boja je ljubičasta, kao i u korizmi.

U ovom vremenu prevladavaju iščekivanje, nada, budnost i čežnja. Budnost je otvorenost očiju i srca, duboka svjesnost i nutarnje sabranje. Kršćani u došašću bdiju, kako bi prepoznali Boga, koji dolazi.

U došašću, posebno se čitaju misna čitanja vezana za proroka Izaiju, sv. Ivana Krstitelja i Blaženu Djevicu Mariju. Izaija je prorok nade, tj. najveći prorok mesijanskih nada i iščekivanja. Sv. Ivan Krstitelj preteča je Isusova dolaska i priprema narod za Isusovo djelovanje te je poveznica između Staroga i Novoga Zavjeta. Marija je treća velika osoba vremena došašća. Ona je posljednja karika u nizu vjernika, koji su čeznuli za Božjim dolaskom i spasenjem te pravi primjer budnosti i uzor spremnosti za susret s Isusom. U srcu došašća slavi se njen blagdan Bezgrešnog začeća.

U došašću su svakog jutra zornice, puku omiljene rane mise koje imaju pokornički značaj, jer valja ustati vrlo rano da se stigne u crkvu. Predstavljaju oblik četverotjednog odricanja od sna. Svoj početak imaju još u srednjem vijeku. Obično se služe u 6 sati ujutro, u ranu zoru. Zovu se i rorate (lat.). One simboliziraju budnost kršćana u vrijeme priprave za Božić, ali i na konačni Isusov dolazak na kraju vremena. Kršćani nastoje bdjeti nad svojim životom, ali i nad tuđim životima, da ne izgube vječni život. Zornice imaju svečan ugođaj.

Hrvatske adventske pjesme imaju marijansko obilježje, pjevaju se na zornicama i ostalim misama tijekom došašća. Neke od poznatijih su: “Padaj s neba”, “Zlatnih krila”, “O Marijo, ti sjajna zornice”, “Poslan bi anđeo Gabrijel”, “Ptičice lijepo pjevaju”, “Visom leteć “. U tim adventskim pjesmama izražava se radost skorom dolasku Božića i potiče se vjernike, da se duhovno pripreme za blagdan Božića te se iskazuje se štovanje Blažene Djevice Marije.

U antičko doba vijenac je bio simbol pobjede. I adventski je vijenac simbol borbe kršćana protiv životnoga mraka. Ta je borba puna nade jer ukrašeni adventski vijenac označava pobjedu Krista Gospodina: Isusov križ i uskrsnuće.

Čine ga dva temeljna simbola – krug i svijeće odnosno svjetlo. U vijenac se umeću četiri svijeće koje označuju četiri razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Prve adventske nedjelje pali se prva svijeća i tako redom da do Božića gore sve četiri. Svjetlo svijeća označava dolazeće svjetlo Isusa. Postupno paljenje svijeća znak je približavanja Božića.

Četiri svijeće predstavljaju četiri nedjelje Došašća. Svaka od njih ima posebni tradicionalni naziv i značenje. Prva svijeća naziva se “Prorok”, čime se na tu nedjelju prisjeća starozavjetnog proročanstva o dolasku obećanog Mesije. Druga svijeća naziva se “Betlehem”, da se prisjeti grada u kojem se rodio Mesija. Treća svijeća zove se “Pastir”, na spomen prvih ljudi koji su vidjeli i poklonili se novorođenom Mesiji. Budući da se treća nedjelja Došašća naziva i Gaudete, a liturgijski propisi predviđaju mogućnost da svećenik upotrijebi misno ruho ružičaste boje umjesto one ljubičaste, ova svijeća može imati drugačiju boju od ostalih. Četvrta svijeća zove se “Anđeoska”, prisjećanjem onih koji su prvi objavili rođenje Mesije cijelom svijetu. Prema jednoj drugoj tradiciji, četiri svijeće na adventskom vijencu simboliziraju nadu, mir, radost i ljubav.

Četiri zapaljene svijeće na adventskom vijencu označavaju posljednju nedjelju došašća.

4. prosinca slavimo sv. Barbaru zaštitnicu je rudara, dobre smrti i protiv groma i vatre. Jedna je od 14 svetaca pomoćnika u nevoljama.

U vrijeme došašća slavi se blagdan Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, slavi se 8. prosinca. Utemeljio ga je papa Siksto IV. 1476. g. Dogmu je svečano proglasio, papa Pio IX. u poslanici “Ineffabilis Deus”, 8. prosinca 1854. g. Katolička Crkva vjeruje da dogma ima potporu u Bibliji. Arkanđeo Gabrijel nazvao je Mariju kao “punu milosti”, a crkveni oci nazivali su Mariju – Blaženom Djevicom. Prema katoličkoj teologiji, Marija je morala biti posve bez grijeha, da bi mogla začeti Isusa.

U vrijeme došašća, slavi se i blagdan sv. Nikole (6. prosinca), negdje zvan i “Nikolinje”. Tada se darivaju djeca po uzoru na sv. Nikolu biskupa, koji je prema legendi noću potajno kroz prozor donosio darove siromašnim ljudima. Djeca čiste svoje čizmice i stavljaju ih na prozore prije spavanja, noć prije dana sv. Nikole. Ujutro, kad se probude, dočekaju ih čizmice pune darova.

13. prosinca slavimo sv. Luciju zaštitnicu slijepih (tjelesno i duhovno), ratara, lađara, staklara, krojača, tkalaca, pisara, vratara i kovača. Na sv. Luciju sijala se božićna pšenica kao simbol plodnosti, novog života i njegove obnove. Pšenica raste sve do Božića, kad se ukrašava hrvatskim bojama – crveno-bijelo-plavom trobojnicom, a katkad se unutar nje stavlja jabuka ili svijeća.

Ime Badnjaka povezano je s riječju “bdjeti” (staroslavenski: bad) jer se na taj dan bdjelo čekajući Isusovo rođenje. Na Badnjak postoje brojni narodni običaji, kojima je svrha želja za blagostanjem, dobrim urodom, napretkom i dobrim zdravljem.

LITANIJE

Oblik molitve koji se sastoji od niza zaziva i prošnji što ih izgovara predmolitelj, a cijela zajednica ponavlja zaziv ili kratku prozbenu formulu; idealni molitveni oblik za procesije. Prve litanije javljaju se na Istoku u 4. stoljeću. Najstarije litanije Rimske Crkve su Litanije svih svetih, koje se u svojem glavnom dijelu obraćaju Kristu, a na početku svecima kao zagovornicima. U vrijeme baroka nastao je niz pučkih litanija različitog sadržaja; najpoznatije su Lauretanske litanije.

SAKRAMENTI

Riječ sakramenat latinskog je porijekla, a znači »sveta stvar«, »sveta tajna« (hrv. se prevodi s »otajstvo«, »Svetotajstvo«). U kršćanskom se jeziku tom riječju najčešće označuje sedam sakramenata Crkve: krst (krštenje), potvrda (krizma), euharistija (misa, pričest), pomirenje (ispovijed, pokora), bolesničko pomazanje, sveti red i ženidba. Crkva vjeruje da ovi sakramenti potječu od Isusa Krista. U njima nas, po nekom vanjskom znaku, Bog dariva svojom posvetnom milošću ili »bogosinstvom«. — U svakom je sakramentu osobito uočljiv vanjski znak povezan s riječju. Tako je za krst značajno polijevanje ili uronjavanje u vodu, uz riječi: »Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.« Vanjski se znak u teologiji zove »tvar« ili »materija«, a riječi se zovu »oblik« ili »formula«. Oboje je potrebno za sakramenat. U euharistiji je npr. tvar kruh i vino, a oblik su riječi: »Ovo je tijelo moje« i »Ovo je krv moja«. U potvrdi je tvar polaganje biskupovih ruku uz pomazanje krizmenim uljem, a oblik tvore riječi: »Primi pečat dara Duha Svetoga.«

ANĐELI

Anđeli — Duhovna bića preko kojih djeluje Bog; Božji »dvorjanici« (usp. Job 1,6). U Post 22,11 — 21 i Izl 3,2 sl »anđeo Gospodnji« istovjetan je s Jahvom. I u Novom zavjetu Božja se djela navješćuju, prate, izvode i podupiru preko anđela (npr. Lk 1-2: Otk), ali se i zabacuje pretjerano štovanje anđela (Kol 2,18): oni su samo sluge (Otk 19,10: 22,9). Krist je daleko iznad njih (Heb 1,5). Sedam anđela predaja naziva »arkanđelima«. Prikazivanje anđela (npr. slike) ne odgovara biblijskim opisima.

PREZBITER (SVEĆENIK)

»Prezbiter« je riječ grčkog porijekla; izvorno znači »starješina«. U prvoj je Crkvi »prezbiter« naziv za predstojnika kršćanske zajednice (usp. Dj 11,30). Taj se naziv u novije vrijeme sve češće upotrebljava umjesto naziva »svećenik«. Time se želi istaknuti koja je glavna svećenikova uloga u kršćanskoj zajednici. Osim toga, na taj se način bolje ističe da su osim prezbitera nosioci svećeničke službe također biskupi i đakoni (»ministerijalno« ili »hijerarhijsko« svećeništvo) te svi kršćani (»opće« ili »zajedničko« svećeništvo).

BISKUP

Biskup (od grčke riječi »episkopos« = nadglednik) nosilac je najglavnije službe u Crkvi, on je na čelu mjesne Crkve ili biskupije. On ima puninu sakramenta svetoga reda, samo on može zaređivati druge biskupe, svećenike (prezbitere) i đakone. On je odgovoran za propovijedanje Evanđelja na svome teritoriju, za liturgiju i sakramente, za crkvenu disciplinu, za unapređivanje i čuvanje nepokvarenog poklada vjere, za promicanje rasta svih vjernika u svetosti i ljubavi. Na čelu jedne mjesne Crkve samo je jedan biskup. Takav se biskup također naziva mjesni ordinarij. Biskupi koji nisu na čelu jedne biskupije nazivaju se posvećenim biskupima. — Više biskupija tvore metropoliju, kojoj je na čelu nadbiskup — metropolita. Biskupi su nasljednici apostola. Prvi među svim biskupima, koji ima primat (= prvenstvo) časti i vlasti, jest rimski biskup, kao nasljednik apostolskog prvaka sv. Petra; zovemo ga papom.

GOSPODIN

Gospodin — hebr. »Adonaj«, grčki »Kyrios« — dolazi često u Starom zavjetu kao zamjena za vlastito Božje ime »Jahve«. Tim se imenom istodobno izražava duboko poštovanje i povjerenje. — Apostoli i prvi kršćani, osobito nakon Isusova uskrsnuća, prepoznaju u Isusu Sina Božjega. Stoga i njemu daju naslov Gospodin, Kyrios čime mu pridaju božansko dostojanstvo, klanjanje i poštovanje te izražavaju svoje povjerenje i predanost. Stoga i danas kršćani rado oslovljavaju Isusa punim naslovom: Gospodin Isus Krist.

ĐAKON

Riječ je grčkog porijekla; izvorno znači »sluga«, »služitelj«. Đakoni su već u prvoj Crkvi dobivali posebno poslanje »polaganjem ruku« (u kršćanskoj im je zajednici povjeravana posebna briga za siromašne i za naviještanje Evanđelja, bili su pomoćnici biskupu, i dr.). — Đakoni su danas, uz biskupe i prezbitere (svećenike), nosioci sakramenta svetog reda. Oni se tim sakramentom posvećuju za pomoć biskupu i prezbiterima u »službi riječi«, u »službi oltara« i u »službi ljubavi«.

BIBLIJA

Biblija je Božja riječ upućena čovjeku za sva vremena i sve generacije. To je Božji govor čovjeku. Sadrži istine o Bogu i čovjeku i istinu o Božjem djelu spasenja. To je sveta knjiga Židova i kršćana. Samo ime Biblija ima svoju povijest. Biblos je, naime, bila stara fenička luka poviše današnjeg Bejruta u Libanonu. Kako se preko te velike luke izvozio papirus (materijal na kojem se pisalo), ime luke dobilo je šire značenje u govoru o pismu. Od imena te luke (Biblos ) u grčkom je jeziku stvoren tehnički naziv za knjigu he biblos. Deminutiv množine te riječi ta biblia što znači knjižice. Prema tome, Biblija je knjiga koja se sastoji od više knjižica.
Biblija se dijeli na dva dijela: Stari i Novi zavjet (Stari i Novi savez). Sinajski je savez centralni događaj u Starom zavjetu, a u Novom zavjetu središnji je događaj dolazak Isusa Krista i njegova smrt na križu, okončana uskrsnućem i uzdignućem k Ocu.
Stoga kažemo da je Stari zavjet vrijeme priprave i iščekivanja Isusa Krista, a Novi zavjet da je vrijeme Isusa Krista i konačnog susreta čovjeka s Bogom.
Prema katoličkom popisu Stari zavjet broji 46, a Novi 27 knjiga. Cijela Biblija sadrži 73 knjige.
S obzirom na sadržaj, knjige Starog zavjeta dijelimo na povijesne, pjesničke, mudrosne i proročke. Pojedine se knjige u Bibliji dijele na glave ili poglavlja. Tu je podjelu uveo Stjepan Langton u XIII st. Svaka glava ili poglavlje dijeli se na retke ili stihove. Takvu je podjelu priredio Robert Stjepan god 1548.
Biblija je nastala u dugom vremenskom razdoblju od 13. st. prije Krista do 1. st. poslije Krista. Nije je, dakle, sastavio i napisao jedan čovjek, nego je ona djelo više ljudi, više svetih pisaca. Sam je Bog pomogao svetim piscima kod njihova sastavljanja i pisanja pojedinih biblijskih knjiga. On ih je nadahnjivao da pišu ono što je on želio, čuvao ih od zabluda koje se odnose na bitne istine o Bogu i čovjeku i na čovjekovo spasenje. Zato kažemo da je glavni autor Biblije sam Bog, a ljudi koji su ih pisali bili su tek sredstvo u Božjim rukama.
Tri su jezika na kojima je biblija izvorno napisana:
– hebrejski: većina knjiga Starog zavjeta,
– aramejski: neka poglavlja Starog zavjeta,
– grčki: cijeli Novi zavjet i dvije knjige Starog zavjeta.
Biblija je najprije prevedena na grčki jezik. Taj se prijevod zove Septuaginta (skraćeno LXX) jer su, prema jednom kasnijem svjedočanstvu, na prijevodu radila sedamdesetdvoje ljudi. Prijevod je nastao u razdoblju od 3. do 2. st. prije Krista među Židovima u dijaspori (u Egiptu u gradu Aleksandriji). Prijevod, dakle, ne obuhvaća knjige Novog zavjeta.
Drugi prijevod Biblije bio je prijevod na latinski jezik. Naziva se Vulgata (skraćeno Vg) što znači u “općoj upotrebi”. Nastao je u IV st. poslije Krista (383.-406. god.), a načinio ga je najvećim djelom sv. Jeronim Dalmatinac.
Biblija je najprevođenija knjiga na svijetu, do sada na više od 2000 jezika, knjiga s najviše izdanja.

Naše čitanje Biblije mora biti s poštovanjem i ljubavlju jer ona nije obična knjiga. Čitajući Bibliju nastojat ćemo otkriti Božju poruku, ono što nam Bog želi reći. Ona je sveta knjiga koja sadrži božji govor nama. U njoj nećemo tražiti nikakvu znanstvenu ili povijesnu istinu nego samo spasenjsku istinu, tj. istinu o Božjem naumu i djelu spasenja kroz povijest. Nadalje, tu otkrivamo istinu o Bogu i čovjeku.
Biblija je važna jer sadrži Božju objavu čovjeku: u Starom zavjetu taj je govor bio po prorocima i događajima, a u Novom zavjetu taj je govor po Božjem Sinu Isusu Kristu. Osim toga, Biblija je veličanstveni spomenik kulture, najstarija sačuvana knjiga, temelj europske i svjetske kulture i civilizacije.