Došašće ili advent (lat. adventus = dolazak). Vrijeme priprave na svetkovine Božića i Bogojavljenja i vrijeme očekivanja Kristova dolaska na kraju vremena. Ujedno je početak nove crkvene (liturgijske) godine. Nije toliko obilježeno pokorom koliko više radosnim i povjerljivim čekanjem. Došašće počinje četiri nedjelje prije Božića. Najranije može početi 27. studenog, a najkasnije 3. prosinca. Završava 24. prosinca na Badnjak.
U prvome dijelu došašća (do 16. prosinca), vjernici se pripravljaju za slavni Kristov dolazak, kada će ujedno biti i sudnji dan, dok se u drugom dijelu (od 17. do 24. prosinca) pobliže pripremaju za Kristov rođendan, za dan kada je Sin Božji postao čovjekom.
Prvu nedjelju došašća karakterizira ponovni Kristov dolazak, drugu i treću osoba Ivana Krstitelja; četvrta nam predstavlja Mariju, Djevicu i Majku, koja nam je rodila Krista. Liturgijska boja je ljubičasta, kao i u korizmi.
U ovom vremenu prevladavaju iščekivanje, nada, budnost i čežnja. Budnost je otvorenost očiju i srca, duboka svjesnost i nutarnje sabranje. Kršćani u došašću bdiju, kako bi prepoznali Boga, koji dolazi.
U došašću, posebno se čitaju misna čitanja vezana za proroka Izaiju, sv. Ivana Krstitelja i Blaženu Djevicu Mariju. Izaija je prorok nade, tj. najveći prorok mesijanskih nada i iščekivanja. Sv. Ivan Krstitelj preteča je Isusova dolaska i priprema narod za Isusovo djelovanje te je poveznica između Staroga i Novoga Zavjeta. Marija je treća velika osoba vremena došašća. Ona je posljednja karika u nizu vjernika, koji su čeznuli za Božjim dolaskom i spasenjem te pravi primjer budnosti i uzor spremnosti za susret s Isusom. U srcu došašća slavi se njen blagdan Bezgrešnog začeća.
U došašću su svakog jutra zornice, puku omiljene rane mise koje imaju pokornički značaj, jer valja ustati vrlo rano da se stigne u crkvu. Predstavljaju oblik četverotjednog odricanja od sna. Svoj početak imaju još u srednjem vijeku. Obično se služe u 6 sati ujutro, u ranu zoru. Zovu se i rorate (lat.). One simboliziraju budnost kršćana u vrijeme priprave za Božić, ali i na konačni Isusov dolazak na kraju vremena. Kršćani nastoje bdjeti nad svojim životom, ali i nad tuđim životima, da ne izgube vječni život. Zornice imaju svečan ugođaj.
Hrvatske adventske pjesme imaju marijansko obilježje, pjevaju se na zornicama i ostalim misama tijekom došašća. Neke od poznatijih su: “Padaj s neba”, “Zlatnih krila”, “O Marijo, ti sjajna zornice”, “Poslan bi anđeo Gabrijel”, “Ptičice lijepo pjevaju”, “Visom leteć “. U tim adventskim pjesmama izražava se radost skorom dolasku Božića i potiče se vjernike, da se duhovno pripreme za blagdan Božića te se iskazuje se štovanje Blažene Djevice Marije.
U antičko doba vijenac je bio simbol pobjede. I adventski je vijenac simbol borbe kršćana protiv životnoga mraka. Ta je borba puna nade jer ukrašeni adventski vijenac označava pobjedu Krista Gospodina: Isusov križ i uskrsnuće.
Čine ga dva temeljna simbola – krug i svijeće odnosno svjetlo. U vijenac se umeću četiri svijeće koje označuju četiri razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Prve adventske nedjelje pali se prva svijeća i tako redom da do Božića gore sve četiri. Svjetlo svijeća označava dolazeće svjetlo Isusa. Postupno paljenje svijeća znak je približavanja Božića.
Četiri svijeće predstavljaju četiri nedjelje Došašća. Svaka od njih ima posebni tradicionalni naziv i značenje. Prva svijeća naziva se “Prorok”, čime se na tu nedjelju prisjeća starozavjetnog proročanstva o dolasku obećanog Mesije. Druga svijeća naziva se “Betlehem”, da se prisjeti grada u kojem se rodio Mesija. Treća svijeća zove se “Pastir”, na spomen prvih ljudi koji su vidjeli i poklonili se novorođenom Mesiji. Budući da se treća nedjelja Došašća naziva i Gaudete, a liturgijski propisi predviđaju mogućnost da svećenik upotrijebi misno ruho ružičaste boje umjesto one ljubičaste, ova svijeća može imati drugačiju boju od ostalih. Četvrta svijeća zove se “Anđeoska”, prisjećanjem onih koji su prvi objavili rođenje Mesije cijelom svijetu. Prema jednoj drugoj tradiciji, četiri svijeće na adventskom vijencu simboliziraju nadu, mir, radost i ljubav.
4. prosinca slavimo sv. Barbaru zaštitnicu je rudara, dobre smrti i protiv groma i vatre. Jedna je od 14 svetaca pomoćnika u nevoljama.
U vrijeme došašća slavi se blagdan Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, slavi se 8. prosinca. Utemeljio ga je papa Siksto IV. 1476. g. Dogmu je svečano proglasio, papa Pio IX. u poslanici “Ineffabilis Deus”, 8. prosinca 1854. g. Katolička Crkva vjeruje da dogma ima potporu u Bibliji. Arkanđeo Gabrijel nazvao je Mariju kao “punu milosti”, a crkveni oci nazivali su Mariju – Blaženom Djevicom. Prema katoličkoj teologiji, Marija je morala biti posve bez grijeha, da bi mogla začeti Isusa.
U vrijeme došašća, slavi se i blagdan sv. Nikole (6. prosinca), negdje zvan i “Nikolinje”. Tada se darivaju djeca po uzoru na sv. Nikolu biskupa, koji je prema legendi noću potajno kroz prozor donosio darove siromašnim ljudima. Djeca čiste svoje čizmice i stavljaju ih na prozore prije spavanja, noć prije dana sv. Nikole. Ujutro, kad se probude, dočekaju ih čizmice pune darova.
13. prosinca slavimo sv. Luciju zaštitnicu slijepih (tjelesno i duhovno), ratara, lađara, staklara, krojača, tkalaca, pisara, vratara i kovača. Na sv. Luciju sijala se božićna pšenica kao simbol plodnosti, novog života i njegove obnove. Pšenica raste sve do Božića, kad se ukrašava hrvatskim bojama – crveno-bijelo-plavom trobojnicom, a katkad se unutar nje stavlja jabuka ili svijeća.
Ime Badnjaka povezano je s riječju “bdjeti” (staroslavenski: bad) jer se na taj dan bdjelo čekajući Isusovo rođenje. Na Badnjak postoje brojni narodni običaji, kojima je svrha želja za blagostanjem, dobrim urodom, napretkom i dobrim zdravljem.